Tko je moj neprijatelj?

Nikada neću zaboraviti taj tragični dan u Durbanu u Južnoj Africi. Imao sam 13 godina i igrao sam se u dvorištu s braćom, sestrama i prijateljima u prekrasnom sunčanom danu blaženstva kad je moja majka pozvala obitelj unutra. Suze su joj tekle niz lice dok je držala novinski članak koji je izvještavao o tragičnoj smrti moga oca u istočnoj Africi.

Okolnosti oko njegove smrti pokrenule su neke upitnike. Ipak, činilo se da sve ukazuje na to da je on žrtva rata Mao Mao, koji se odvijao od 1952. do 1960. godine i koji je bio usmjeren protiv kolonijalne vladavine Kenije. Najaktivnija skupina u oružanom sukobu došla je iz Kikuyu, najvećeg plemena u Keniji. Čak i ako su sukobi bili prvenstveno usmjereni protiv britanske kolonijalne sile i bijelih naseljenika, bilo je i nasilnih sukoba između Mao Maoa i odanih Afrikanaca. Moj je otac u to vrijeme bio major u kenijskoj pukovniji i igrao je važnu ulogu u ratu te je stoga bio na listi za hit. Bila sam emocionalno uznemirena, zbunjena i jako uznemirena kao mlada tinejdžerka. Jedino čega sam bio svjestan bio je gubitak voljenog oca. To je bilo nedugo nakon završetka rata. Planirao je da se preseli s nama u Južnu Afriku za nekoliko mjeseci. U to vrijeme nisam razumio točan razlog rata i znao sam samo da se moj otac bori s terorističkom organizacijom. Ona je bila neprijatelj zbog kojeg su mnogi naši prijatelji izgubili život!

Ne samo da smo se morali nositi s traumatičnim gubitkom, već smo se suočili i s činjenicom da se možemo suočiti sa životom u velikom siromaštvu jer su nam državne vlasti odbile isplatiti vrijednost imovine u istočnoj Africi. Moja se majka tada suočila s izazovom da nađe posao i odgaja petero djece školske dobi s oskudnom plaćom. Unatoč tome, u godinama koje su slijedile, ostao sam vjeran svojoj kršćanskoj vjeri i nisam pobuđivao bijes ili mržnju protiv ljudi koji su bili odgovorni za strašnu smrt moga oca.

Nema drugog načina

Riječi koje je Isus izgovorio dok je visio na križu, gledajući one koji su ga osuđivali, ismijavali, bičevali, pribijali na križ i gledali kako umire u agoniji utješile su me u mojoj boli: „Oče, oprosti ti jer oni ne znaju što rade."
Isusovo raspeće poticali su samopravedni vjerski vođe toga vremena, književnici i farizeji, zamotani politikom, autoritetom i samozadovoljstvom u svom svijetu. Odrasli su u ovom svijetu i bili su duboko ukorijenjeni u vlastitoj psihi i kulturnim tradicijama svoga vremena. Poruka koju je Isus propovijedao predstavlja ozbiljnu prijetnju za daljnje postojanje ovoga svijeta, pa su osmislili plan kako bi ga izveli pred lice pravde i razapeli na križ. Bilo je potpuno pogrešno to učiniti, ali nisu vidjeli drugi način.


Rimski vojnici bili su dio drugog svijeta, dio imperijalističke vladavine. Oni su samo slijedili naredbe svojih pretpostavljenih kao što bi to činio svaki drugi odani vojnik. Nisu vidjeli drugi način.

I ja sam se morao suočiti s istinom: pobunjenici Mao Mao uhvaćeni su u začaranom ratu koji je imao za cilj preživljavanje. Vaša je sloboda ugrožena. Odrasli su vjerujući u svoju stvar i izabrali put nasilja kako bi osigurali slobodu. Nisu vidjeli drugi način. Mnogo godina kasnije, 1997., pozvan sam da budem gost-govornik na sastanku u blizini Kibirichia u istočnoj regiji Meru u Keniji. Bila je to uzbudljiva prilika da istražim svoje korijene i pokažem svojoj supruzi i djeci strahopoštovanje Kenije i bili su vrlo uzbuđeni zbog toga.

U svom uvodnom govoru govorio sam o djetinjstvu koje sam uživao u ovoj prekrasnoj zemlji, ali nisam govorio o mračnoj strani rata i smrti mog oca. Ubrzo nakon moje pojave, došao mi je sijedi stariji gospodin, hodajući na štaci i s velikim osmijehom na licu. Okružen oduševljenom grupom od oko osmero unučadi, zamolio me da sjednem jer mi je htio nešto reći.

Uslijedio je dirljiv trenutak neočekivanog iznenađenja. Otvoreno je govorio o ratu i kako je kao pripadnik Kikujua bio u strašnoj borbi. Čuo sam s druge strane sukoba. Rekao je da je bio dio pokreta koji želi živjeti slobodno i raditi na zemlji koja im je oduzeta. Nažalost, on i mnoge tisuće drugih izgubili su svoje voljene, uključujući žene i djecu. Ovaj me topli kršćanski gospodin tada pogledao očima punim ljubavi i rekao: “Jako mi je žao zbog gubitka tvog oca.” Bilo mi je teško suspregnuti suze. Ovdje smo bili, razgovarali smo kao kršćani nekoliko desetljeća kasnije, nakon što smo prethodno bili na suprotstavljenim stranama u jednom od najokrutnijih kenijskih ratova, iako sam ja bio samo naivno dijete u vrijeme sukoba.
 
Odmah nas je povezalo duboko prijateljstvo. Čak i ako nikad nisam s gorčinom sreo ljude odgovorne za očevu smrt, osjetio sam duboko pomirenje s poviješću. Filipljanima 4,7 Tada mi je palo na pamet: “I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, neka čuva vaša srca i umove u Kristu Isusu.” Ljubav, mir i milost Božja ujedinili su nas u jedinstvu u Njegovoj prisutnosti. Naši korijeni u Kristu donijeli su nam iscjeljenje, prekinuvši tako krug boli u kojem smo proveli veći dio života. Ispunio nas je neopisiv osjećaj olakšanja i oslobođenja. Način na koji nas je Bog spojio odražava uzaludnost rata, sukoba i neprijateljstva. U većini slučajeva niti jedna strana nije stvarno pobijedila. Srceparajuće je vidjeti kako se kršćani bore protiv kršćana u ime svojih ciljeva. U vrijeme rata obje se strane mole Bogu i mole ga da im se prikloni, a u doba mira najvjerojatnije će isti kršćani biti prijatelji.

Naučiti pustiti

Ovaj susret koji je promijenio život pomogao mi je bolje razumjeti biblijske stihove koji govore o neprijateljima koji vole 6,27-36). Osim ratne situacije, potrebno je i pitanje tko je naš neprijatelj i protivnik? Što je s ljudima koje svakodnevno srećemo? Pobuđujemo li mržnju i odbojnost prema drugima? Možda protiv gazde, s kojim se ne slažemo? Možda protiv prijatelja od povjerenja koji nas je duboko povrijedio? Možda protiv susjeda s kojim smo u sporu?

Lukin tekst ne zabranjuje pogrešno ponašanje. Umjesto toga, radi se o tome da imamo širu sliku na vidiku prakticirajući oprost, milost, dobrotu i pomirenje i postanemo osoba koju nas Krist poziva. Radi se o učenju voljeti kao što Bog voli dok sazrijevamo i rastemo kao kršćani. Gorčina i odbijanje nas lako mogu zarobiti i preuzeti kontrolu. Pravu razliku čini učenjem prepuštanja stavljanjem u Božje ruke okolnosti na koje ne možemo utjecati i koje ne možemo kontrolirati. U Johannesu 8,31-32 Isus nas potiče da slušamo njegove riječi i postupamo u skladu s tim: "Ako budete držali moju riječ, doista ste moji učenici i spoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi." Ovo je ključ slobode u njegovoj ljubavi.

Robert Klynsmith


pdfTko je moj neprijatelj?