Matej 6: Propovijed na gori

393 matthaeus 6 propovijed na goriIsus poučava visokim standardima pravednosti koji zahtijevaju stav pravednosti iznutra. Uznemirujućim riječima upozorava nas na ljutnju, preljub, zakletve i odmazdu. Kaže da čak moramo voljeti svoje neprijatelje (Matej 5). Farizeji su bili poznati po strogim smjernicama, ali naša bi pravednost trebala biti bolja od farizejske (što može biti prilično zapanjujuće ako zaboravimo ono što je ranije obećano u Govoru na gori o milosrđu). Istinska pravda stav je srca. U šestom poglavlju Matejeva evanđelja vidimo Isusa kako razjašnjava ovo pitanje osuđujući religiju kao predstavu.

Milosrđe u tajnosti

“Pazite na svoju pobožnost, da je ne činite pred ljudima kako bi je vidjeli; inače nećete imati plaće kod svog Oca koji je na nebesima. Pa kad daješ milostinju, nemoj dopustiti da se pred tobom trubi, kao što čine licemjeri po sinagogama i po ulicama, da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću” (stihovi 1-2).

U Isusovo vrijeme bilo je ljudi koji su od religije pravili predstavu. Potrudili su se da ljudi primijete njihova dobra djela. Za to su dobili priznanje s više strana. To je sve što dobivaju, kaže Isus, jer ono što rade je samo gluma. Njihova briga nije bila služiti Bogu, nego izgledati dobro u javnom mnijenju; stav koji Bog neće nagraditi. Religiozno ponašanje također se danas može vidjeti na propovjedaonicama, u obnašanju službi, u vođenju biblijskih studija ili u člancima u crkvenim novinama. Može se hraniti siromahe i propovijedati evanđelje. Izvana izgleda kao iskreno služenje, ali stavovi mogu biti vrlo različiti. “Ali kad daješ milostinju, neka tvoja ljevica ne zna što radi tvoja desnica, da se milostinja tvoja ne sakrije; i Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, naplatit će ti” (rr. 3-4).

Naravno, naša "ruka" ne zna ništa o našim postupcima. Isus koristi idiom da kaže da davanje milostinje nije za pokazivanje, bilo za dobrobit drugih ili za samohvalu. Činimo to za Boga, a ne za svoju dobru volju. Ne treba shvatiti doslovno da se dobročinstvo mora činiti tajno. Isus je ranije rekao da naša dobra djela trebaju biti vidljiva kako bi ljudi slavili Boga (Matej 5,16). Fokus je na našem stavu, a ne na našem vanjskom utjecaju. Naš motiv treba biti činiti dobra djela na Božju slavu, a ne na svoju slavu.

Molitva u tajnosti

Isus je rekao nešto slično o molitvi: “A kad molite, ne budite kao licemjeri koji rado stoje u sinagogama i na uglovima ulica i mole da ih ljudi vide. Zaista, kažem vam, već su primili svoju nagradu. Ali kad se moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome ocu koji je u tajnosti; i Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, naplatit će ti” (rr. 5-6). Isus ne daje novu zapovijed protiv javne molitve. Ponekad je čak i Isus javno molio. Poanta je da se ne trebamo moliti samo da bismo bili viđeni, niti trebamo izbjegavati molitvu zbog straha od javnog mnijenja. Molitva služi Bogu i nije da se dobro predstavite.

“I kad molite, ne brbljajte mnogo kao pogani; jer misle da će ih se čuti ako budu koristili mnogo riječi. Stoga ne biste trebali biti poput njih. Jer zna Otac vaš što vam je potrebno prije nego što ga zamolite” (rr. 7-8). Bog zna naše potrebe, ali trebamo ga pitati (Filipljanima 4,6) i ustrajte (Luka 18,1-8.). Uspjeh molitve ovisi o Bogu, a ne o nama. Ne moramo dostići određeni broj riječi niti se pridržavati minimalnog vremenskog okvira, niti zauzimati poseban položaj molitve, niti birati lijepe riječi. Isus nam je dao uzorak molitve – primjer jednostavnosti. Može poslužiti kao vodič. Ostali dizajni su također dobrodošli.

„Molite dakle ovako: Oče naš koji jesi na nebesima! Neka se sveti ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji” (rr. 9-10). Ova molitva počinje jednostavnom hvalom - ništa komplicirano, samo izjava želje da se poštuje Boga i da ljudi budu prijemčivi za Njegovu volju. “Kruh naš svagdanji daj nam danas” (r. 11). Ovime priznajemo da naš život ovisi o našem Svemogućem Ocu. Iako možemo otići u trgovinu kupiti kruh i druge stvari, trebamo zapamtiti da je Bog taj koji to čini mogućim. Svaki dan ovisimo o njemu. „I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim. I ne uvedi nas u napast, nego nas izbavi od zla« (rr. 12-13). Ne samo da trebamo hranu, trebamo i odnos s Bogom - odnos koji često zanemarujemo i zbog kojeg često trebamo oprost. Ova nas molitva također podsjeća na iskazivanje milosrđa prema drugima kada molimo Boga da nam se smiluje. Nismo svi duhovni divovi – potrebna nam je božanska pomoć da se odupremo iskušenju.

Ovdje Isus završava molitvu i na kraju ponovno ukazuje na našu odgovornost da opraštamo jedni drugima. Što bolje razumijemo koliko je Bog dobar i koliko su veliki naši neuspjesi, to ćemo bolje razumjeti da trebamo milosrđe i spremnost da oprostimo drugima (stihovi 14-15). Sada to izgleda kao upozorenje: "Neću to učiniti dok ti ne učiniš ono." Veliki problem je ovo: ljudi nisu baš dobri u opraštanju. Nitko od nas nije savršen i nitko ne oprašta savršeno. Traži li Isus od nas nešto što ni Bog ne bi učinio? Je li zamislivo da drugima moramo bezuvjetno opraštati, dok je on svoje oproštenje uvjetovao? Kad bi Bog svoje oproštenje uvjetovao našim oprostom, a mi učinili isto, ne bismo oprostili drugima dok oni ne oproste. Stajali bismo u beskrajnom redu koji se ne miče. Ako se naše opraštanje temelji na opraštanju drugima, onda naše spasenje ovisi o onome što činimo – o našim djelima. Stoga, teološki i praktično, imamo problem kada čitamo Mateja 6,14-15 shvatite doslovno. U ovom trenutku možemo dodati razmatranje da je Isus umro za naše grijehe prije nego što smo se uopće rodili. Sveto pismo kaže da je naše grijehe pribio na križ i pomirio cijeli svijet sa sobom.

S jedne strane, Matej 6 nas uči da se čini da je naše opraštanje uvjetno. S druge strane, Sveto pismo nas uči da su nam grijesi već oprošteni - što bi uključivalo i grijeh zanemarivanja oprosta. Kako se ove dvije ideje mogu uskladiti? Ili smo pogrešno shvatili stihove jedne ili druge strane. Sada možemo dodati još jedan argument razmišljanjima da je Isus često koristio element pretjerivanja u svojim razgovorima. Ako vas oko zavede, istrgnite ga. Kad se molite, uđite u svoju sobicu (ali Isus se nije uvijek molio u kući). Dajući onima kojima je potrebna, ne dopustite da vaša lijeva ruka zna što čini desna. Ne suprotstavljajte se zloj osobi (ali Pavao je to učinio). Nemojte reći više od da ili ne (ali Paul je rekao). Ne biste trebali nikoga zvati ocem - pa ipak, svi to činimo.

Iz ovoga možemo vidjeti da kod Mateja 6,14-15 Korišten je još jedan primjer pretjerivanja. To ne znači da ga možemo zanemariti – Isus je želio ukazati na važnost opraštanja drugima. Ako želimo da nam Bog oprosti, onda bismo i mi trebali oprostiti drugima. Ako želimo živjeti u kraljevstvu u kojem nam je oprošteno, moramo ga živjeti na isti način. Kao što želimo da nas Bog voli, tako trebamo voljeti i svoje bližnje. Ako u tome ne uspijemo, to neće promijeniti Božju prirodu prema ljubavi. Istina je, ako želimo biti voljeni, trebali bismo. Iako zvuči kao da je sve ovo uvjetovano ispunjenjem preduvjeta, svrha rečenog je poticanje ljubavi i praštanja. Pavao je to rekao kao uputu: “Podnosite jedni druge i opraštajte jedni drugima ako tko ima na koga pritužbu; kao što je Gospodin oprostio vama, tako i vi oprostite” (Kološanima 3,13). Ovo je primjer; nije uvjet.

U Očenašu tražimo kruh naš svagdašnji, iako ga (u većini slučajeva) već imamo u kući. Na isti način tražimo oproštenje iako smo ga već primili. Ovo je priznanje da smo učinili nešto pogrešno i da to utječe na naš odnos s Bogom, ali s pouzdanjem da je On spreman oprostiti. To je dio onoga što znači očekivati ​​spasenje kao dar, a ne nešto što bismo mogli zaslužiti svojim postignućima.

Od posta u tajnosti

Isus govori o drugom religioznom ponašanju: “Kad postite, ne budite kiseli kao licemjeri; jer oni maskiraju svoja lica da bi se pokazali pred ljudima svojim postom. Zaista, kažem vam, već su primili svoju nagradu. Ali kad postiš, namaži glavu svoju i umij lice svoje, da se ne pokažeš kako postiš pred ljudima, nego Ocem svojim, koji je u tajnosti; i Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, naplatit će ti” (rr. 16-18). Kada postimo, peremo i češljamo kosu kao i uvijek, jer dolazimo pred Boga, a ne da impresioniramo ljude. Opet je naglasak na stavu; ne radi se o privlačenju pažnje postom. Ako nas netko pita postimo li, možemo odgovoriti iskreno – ali se nikada ne trebamo nadati da ćemo biti pitani. Naš cilj nije privući pozornost, nego tražiti blizinu Bogu.

U sve tri teme Isus ukazuje na isto. Bilo da dajemo milostinju, molimo ili postimo, to se čini "tajno". Ne želimo impresionirati ljude, ali se ni ne skrivamo od njih. Služimo Bogu i samo Njega poštujemo. On će nas nagraditi. Nagrada, kao i naša aktivnost, može biti tajna. To je stvarno i događa se prema njegovoj božanskoj dobroti.

Blago na nebu

Usredotočimo se na to da ugodimo Bogu. Vršimo njegovu volju i cijenimo njegove nagrade više od prolaznih nagrada ovoga svijeta. Javna pohvala je prolazan oblik nagrade. Isus ovdje govori o prolaznosti fizičkih stvari. „Ne skupljajte sebi blaga na zemlji, gdje ga moljac i rđa izjedaju i gdje lopovi provaljuju i kradu. Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje moljac i rđa ne jedu, gdje lopovi ne provaljuju i ne kradu” (rr. 19-20). Svjetovno bogatstvo je kratkog vijeka. Isus nas savjetuje da usvojimo bolju strategiju ulaganja - da tražimo trajne Božje vrijednosti kroz tiho milosrđe, nenametljivu molitvu i tajni post.

Ako Isusa shvatimo previše doslovno, moglo bi se pomisliti da bi dao zapovijed protiv štednje za mirovinu. Ali zapravo se radi o našem srcu – onome što smatramo vrijednim. Trebali bismo cijeniti nebeske nagrade više od naše svjetovne ušteđevine. “Jer gdje ti je blago, ondje ti je i srce” (r. 21). Ako cijenimo ono što Bog cijeni, tada će naše srce voditi i naše ponašanje.

“Oko je svjetlost tijela. Ako su tvoje oči čiste, cijelo će ti tijelo biti svjetlo. Ali ako je tvoje oko zlo, sve će ti tijelo biti mračno. Ako je, dakle, svjetlo koje je u tebi tama, kolika li će tek biti tama!” (rr. 22-23). Očito Isus koristi izreku svog vremena i primjenjuje je na pohlepu za novcem. Kada stvari koje pripadaju gledamo na pravi način, vidjet ćemo prilike da činimo dobro i budemo velikodušni. Međutim, kada smo sebični i ljubomorni, ulazimo u moralnu tamu – iskvareni našim ovisnostima. Što tražimo u našim životima – uzeti ili dati? Jesu li naši bankovni računi postavljeni da služe nama ili nam omogućuju da služimo drugima? Naši nas ciljevi vode dobru ili nas kvare. Ako je naša unutrašnjost pokvarena, ako tražimo samo nagrade ovoga svijeta, onda smo doista pokvareni. Što nas motivira? Je li to novac ili je to Bog? “Nitko ne može služiti dvojici gospodara: ili će jednoga mrziti, a drugoga voljeti, ili će uz jednoga biti privržen, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu” (r. 24). Ne možemo služiti Bogu i javnom mnijenju u isto vrijeme. Bogu trebamo služiti sami i bez konkurencije.

Kako bi osoba mogla "služiti" Mamonu? Vjerujući da joj novac donosi sreću, da se zbog njega čini izuzetno moćnom i da mu može pridati veliku vrijednost. Te su ocjene primjerenije Bogu. On je taj koji nam može dati sreću, on je pravi izvor sigurnosti i života; on je snaga koja nam najbolje može pomoći. Trebali bismo ga cijeniti i poštovati iznad svega jer on je na prvom mjestu.

Prava sigurnost

“Zato vam kažem: ne brinite se što ćete jesti i piti; ... što ćeš obući. Pogani traže sve ovo. Jer Otac vaš nebeski zna da imate sve te potrebe” (rr. 25-32). Bog je dobar Otac i brinut će se za nas kada bude vrhovni u našim životima. Ne trebamo mariti za mišljenja ljudi i ne trebamo brinuti o novcu ili dobrima. “Tražite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, i sve će vam ovo pripasti.” (r. 33) Živjet ćemo dovoljno dugo, imati dovoljno hrane, biti dobro zbrinuti, ako volimo Boga.

Michael Morrison


pdfMatej 6: Propovijed na gori (3)