Praksa molitve

174 molitvena praksaMnogi od vas znaju kad ja putujem, želim izraziti svoje pozdrave na lokalnom jeziku. Sretan sam što nadilazim jednostavan "zdravo". Ponekad me, meutim, zbunjuje nijansa ili suptilnost jezika. Iako sam tijekom godina naučio nekoliko riječi na različitim jezicima i neke grčke i hebrejske, engleski je i dalje jezik moga srca. Tako je i jezik na kojem se molim.

Dok razmišljam o molitvi, sjećam se jedne priče. Bio je čovjek koji je želio moliti najbolje što je mogao. Kao Židov, bio je svjestan da tradicionalni judaizam naglašava molitvu na hebrejskom. Kao neobrazovan, nije znao hebrejski jezik. Znači učinio je jedino što je znao. Ponovio je u svojim molitvama opet i opet hebrejsku abecedu. Rabin je čuo kako se čovjek moli i pitao ga zašto je to učinio. Čovjek je odgovorio: "Sveti, blagoslovljen, zna što je u mom srcu, dajem mu pisma i stavlja riječi zajedno."

Vjerujem da je Bog uslišao čovjekove molitve jer prvo do čega Bog brine je srce onoga koji moli. Riječi su također važne jer prenose značenje onoga što se govori. Bog koji je El Shama (Bog koji čuje, Psalam 17,6), čuje molitvu na svim jezicima i razumije zamršenosti i nijanse svake molitve.

Kada čitamo Bibliju na engleskom jeziku, lako je propustiti neke suptilnosti i nijanse značenja koje biblijski izvorni jezici prenose na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku. Primjerice, hebrejska riječ Mitzwa obično se prevodi u englesku riječ bid. Ali iz ove perspektive, čovjek je sklon da vidi Boga kao strogog disciplinara, koji primjenjuje teška pravila. Ali Mitzvah svjedoči da Bog blagoslivlja i privilegira svoj narod, a ne opterećen. Kada je Bog dao svoj mitzvah svom izabranom narodu, on je najprije uspostavio blagoslove koji donose poslušnost, za razliku od prokletstva koje dolazi od neposlušnosti. Bog je rekao svom narodu: "Želim da živiš ovako, da imaš život i blagoslovi druge." Izabrani su ljudi bili počašćeni i privilegirani biti u savezu s Bogom i željni mu služiti. Milostivo je uputila Boga da živi u tom odnosu s Bogom. Iz ove perspektive odnosa trebamo se pozabaviti i molitvom.

Judaizam je hebrejsku Bibliju protumačio tako da je formalna molitva potrebna tri puta dnevno, te dodatna vremena subotom i blagdanima. Posebne molitve bile su prije jela i nakon presvlačenja, pranja ruku i paljenja svijeća. Postojale su i posebne molitve kada bi se vidjelo nešto neobično, veličanstvena duga ili drugi iznimno lijepi događaji. Kad su se putevi križali s kraljevim ili drugim honorarima ili kad su se dogodile velike tragedije, kao npr B. tučnjava ili potres. Postojale su posebne molitve kada bi se dogodilo nešto iznimno dobro ili loše. Namaz prije spavanja navečer i ujutro nakon ustajanja. Iako je ovakav pristup molitvi mogao postati ritualan ili opterećujući, namjera je bila olakšati stalnu komunikaciju s Onim koji bdije i blagoslivlja svoj narod. Apostol Pavao je usvojio ovu namjeru kada je bio u 1. Solunjani 5,17 Kristov sljedbenik je opominjao: "Nikad ne prestanite moliti". Činiti to znači živjeti život sa savjesnim ciljem pred Bogom, biti u Kristu i sjediniti se s Njim u službi.

Ova perspektiva odnosa ne znači odreći se fiksnog vremena molitve i ne pristupiti mu na strukturiran način u molitvi. Jedan mi je suvremenik rekao: "Molim se kad osjetim nadahnuće." Drugi je rekao: "Molim se kada ima smisla ovo učiniti." Mislim da oba komentara zanemaruju činjenicu da je trajna molitva izraz našeg intimnog svakodnevnog odnosa s Bogom. Ovo me podsjeća na Birkat HaMazon, jednu od najznačajnijih molitvi u židovstvu, koja se izgovara uz obične obroke. Odnosi se na 5. Mojsije 8,10gdje se kaže: "Onda kad budete imali dovoljno jesti, hvalite Gospodina Boga svojega za dobru zemlju koju vam je dao." Kad uživam u ukusnom obroku, sve što mogu učiniti je biti zahvalan Bogu koji mi ga je dao. Povećanje svijesti o Bogu i Božje uloge u našem svakodnevnom životu jedna je od velikih svrha molitve.

Ako molimo samo onda kada osjećamo da smo nadahnuti za to, ako već imamo spoznaju o Božjoj prisutnosti, nećemo povećati svoju svijest o Bogu. Poniznost i strahopoštovanje prema Bogu ne dolaze nam tek tako. Ovo je još jedan razlog da molitva postane svakodnevni dio komunikacije s Bogom. Primijetite da, ako želimo nešto dobro učiniti u ovom životu, moramo nastaviti prakticirati molitvu čak i ako nam se ne sviđa. To vrijedi za molitvu, vježbanje ili svladavanje glazbenog instrumenta, i na kraju, ali ne i najmanje važno, za postati dobar pisac (a mnogi od vas znaju da pisanje nije jedna od mojih omiljenih aktivnosti).

Jednom mi je jedan pravoslavni svećenik rekao da se u staroj tradiciji križa za vrijeme molitve. Prva stvar koju učini kad se probudi je da zahvali što je živio još jedan dan u Kristu. Prekriživši se, završava molitvu govoreći: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga." Neki kažu da je ova praksa nastala pod Isusovom skrbi kao zamjena za židovsku praksu nošenja filakterija . Drugi kažu da je stvoreno nakon Isusova uskrsnuća. Sa znakom križa, to je skraćenica za Isusovo djelo pomirenja. Sa sigurnošću znamo da je to bila uobičajena praksa 200. godine naše ere. Tertulijan je tada napisao: " U svemu što poduzimamo, činimo znak križa na čelu. Kad god ulazimo ili izlazimo iz nekog mjesta; prije no što se obučemo; prije kupanja; kada jedemo; kad navečer palimo svjetiljke; prije spavanja; kad sjednemo čitati; prije svake zadaće crtamo znak križa na čelu."

Iako ne kažem da moramo usvojiti bilo kakve posebne molitvene rituale, uključujući i križanje, potičem da se molimo redovito, dosljedno i neprestano. To nam daje mnogo korisnih putova da razaberemo tko je Bog i tko smo mi u odnosu na Njega, tako da uvijek možemo moliti. Možete li zamisliti kako bi se naš odnos s Bogom produbio kada bismo razmišljali i slavili Boga čim se ujutro probudimo, tijekom dana i prije nego što zaspimo? Postupanje na ovaj način sigurno će pomoći da svjesno “hodamo” dan u mislima s Isusom.

Nikada nemojte prestati moliti,

Joseph Tkach

Predsjednik GRACE COMMUNION INTERNATIONAL


PS: Molimo vas da se sjedinite sa mnom i mnogim drugim članovima Tijela Kristova u molitvi za voljene žrtve koje su poginule u pucnjavi tijekom molitvenog sastanka u crkvi Emanuel African Methodist Episcopal (AME) u centru Charlestona u Južnoj Karolini. . Devet naše kršćanske braće i sestara je ubijeno. Ovaj sramotni incident s mržnjom šokantno nam pokazuje da živimo u palom svijetu. To nam jasno pokazuje da imamo mandat da se iskreno molimo za konačni dolazak kraljevstva Božjega i za drugi dolazak Isusa Krista. Neka svi zagovaramo u molitvi za obitelji koje pate od ovog tragičnog gubitka. Pomolimo se i za AME crkvu. Čudim se načinu na koji su odgovorili, na temelju milosti. Ljubav i opraštanje otkriveno je velikodušno usred silne tuge. Kakvo ogromno svjedočanstvo evanđelja!

Mi također uključujemo sve ljude u naše molitve i molitve koji su patili od ljudskog nasilja, bolesti ili drugih teškoća ovih dana.


pdfPraksa molitve